Kasnila je na božićnu večeru. U rukama je nosila vrećicu s darovima, na kaputu joj se topio snijeg, a u glavi su joj se vrtjele misli o godini koju je jedva preživjela. Kad je napokon stigla, shvatila je da je svjetlo u stanu ugašeno. Na stolu ju je dočekala svijeća i poruka: “Ne moraš uvijek biti jaka.” Suza joj je kliznula niz obraz, ali ovaj put nije boljela. Te večeri nije slavila savršen Božić. Slavilo se to što je izdržala, što je ostala svoja i što je napokon dopustila sebi da stane. U tišini, među treperavim sjenama, osjetila je olakšanje i prvi put povjerovala da dolazi nešto lijepo.