Ivana je 27. prosinca voljela više nego ijedan drugi dan blagdana. Nije više bilo obaveza, gosti su otišli, a kuća je mirisala na ostatke kolača i bor. Sjela je na kauč, umotana u deku, bez plana i bez potrebe da išta dokazuje. Lampice su još uvijek svijetlile, ali tiše, kao da i one znaju da je vrijeme za smirivanje. Listala je stare poruke, smijala se nekim uspomenama, a neke je samo pustila da prođu. Taj dan nije tražio ništa od nje. Bio je tu da vrati dah, posloži misli i polako zatvori jedno poglavlje prije nego što započne novo. I baš zato, bio joj je savršen.