Razmišljajući o fenomenu interneta, došao sam do jedne misli koja mi se učinila jednostavnom, a ipak presudnom: internet nas prvi put u istoriji stavlja u situaciju u kojoj gotovo nikada nemamo tišinu i prazninu. Žak Derida i Mišel Fuko, kao i čitava plejada francuskih poststrukturalista, tvrdili su da istorija pisane riječi nije ništa drugo do neprestano prepisivanje, variranje i odlaganje već izrečenog. Sve je, u nekom obliku, već rečeno; mi samo nastavljamo jednu istu knjigu, dopisujući rečenice na marginama epoha. I zato i ova priča o internetu, koliko god izgledala savremeno, u sebi nosi staru brigu — šta biva sa čovjekom kada mu nestane prostora za tišinu i razmišljanje?