PRST sudbine ili Božija promisao su me, s konca osamdesetih, usmerili na sva ova "nacionalna delanja" u novijem dobu burne srpske istorije i sve više verujem kako su neke stvari zapravo zadate, gotovo neizbežne i čovek ovih prostora ih sasvim "imperativno" živi, ispunjavajući svoju sudbinu.