Predstava ne ilustrira roman, nego mu ravnopravno odgovara kazališnim jezikom: ritmom, svjetlom, glazbom i ansamblom koji ujedinjuje mnoštvo glasova. U toj suigri scena postaje mjesto u kojem se Harstadov epski realizam, humor, melankolija i pop-referencije stapaju s Buljanovom poetikom teatra kao živog, otvorenog prostora dijaloga između književnosti, glazbe i tijela.