RTCG
I za Starog (Tita) se, gotovo obredno, šaputalo da je svaštočina, mangup, mafijaš, ubica, manipulator. Čak se i kroz kasnije, stidljivo otvorenu dokumentaciju iz arhiva Kominterne i Staljinove političke policije (NKVD) moglo naslutiti da je, penjući se ka vrhu partije, prokazivao i sklanjao konkurente — ponekad i najbliže saradnike. Politika je surov i kvaran teren, često nalik zvjerinjaku. Ali taj šapat o Titovoj mračnoj strani nije bio optužba u punom smislu riječi; bio je prije sastavni dio kolektivne mitologije jednog vremena. Čovjek socijalizma te kvalifikacije nije izgovarao s moralnom osudom kakvu danas podrazumijevamo, već s vrstom ambivalentnog divljenja — kao da su to nužni, gotovo sudbinski atributi moći. Upravo u tom procijepu između osude i fascinacije nastaje šarm autoriteta, ali i njegova misterioznost, temelj svakog kulta.
Go to News Site